Osnovna škola Julija Klovića Zagreb

Valentina Šuljak, 8. b

MOJ MALI KUTAK SVEMIRA

Bila jednom jedna djevojčica, mala, krhka, tamne kose i velikih plavih očiju koje su posebno sjale kad bi bila tužna, a to nije bilo rijetko jer se često osjećala usamljenom. Živjela je u malom mjestu uz jadransku obalu, mjestu  koje su napustili mnogi mještani jer je gotovo svako ljeto za vrijeme najvećih vrućina buknuo bar jedan požar i ljudima uništavao imovinu i  prekrasna polja zasađena domaćim plodovima. Djevojčica je, unatoč svim nepogodama,  voljela živjeti u svom malom kutku svemira, a i imala je jednog posebnog prijatelja, možda jedinog, ali ga je voljela najviše na svijetu. To je bilo veliko drvo pored njene skromne kućice, s puno grana i uvijek prepuno  lišća. Njemu je odavala svoje tajne, kad je bila tužna plakala je  skrivena među njegovim lišćem, ali s njime se i smijala i zabavljala, kitila se njegovim cvijećem i verala se po njegovim granama.

Jednoga ljetnog dana u susjednom je mjestu  buknuo požar, činilo se veći nego ikad. Sve je gorjelo: kuće, domovi koje su ljudi godinama gradili, parkovi, igrališta, biljke... Sve je nestalo u 20 minuta. Ta jedna mala, obična riječ požar, a tako velika snaga i tuga koju ostavlja iza sebe. Požar se proširio i na mjesto u kojem je živjela djevojčica. Istom snagom počeo je gutati sve pred sobom. Kada je počela gorjeti i kućica u kojoj je živjela djevojčica, počela je plakati i otišla pod svoje drvo, ali vatrogasci su je odvukli jer su znali da će vatra ubrzo i njega zahvatiti. Djevojčica je sjajnim plavim očima gledala prema vatrogascima kao da ih moli da spase njeno stablo koje joj je u tom trenutku bilo važnije čak i od kuće.  Mještani su pokušali pomoći umornim vatrogascima, policiji i ostalim službama za spašavanje,  ali nažalost dosta je toga izgorjelo. Izgorjelo je i djevojčino stablo, a s njime i njeno srce.

Svi su se udružili kako bi pomogli i već nakon tri tjedna sve kuće, parkovi i igrališta su već bili obnovljeni. Obitelji i djeca ponovno su vratili svoje osmijehe na lica.

U mjesto je stigla i djevojčica kako bi posjetila svoju kućicu, ali nešto je nedostajalo. Na mjestu gdje je bilo drvo ostao je samo crni pepeo i ništa više za nju nije bilo isto. U trenutku kad se htjela okrenuti i otići djevojčica je ugledala malu stabljiku koju su mještani posadili. Znala je da će biti teško zamijeniti ono njeno staro drvo, ali shvatila je da u svojoj tuzi nije sama i da su  ljubav, zajedništvo i nada  jači od bilo kakve prirodne katastrofe. 

Eva Iličković, 5.a

Valentina Šuljak, 8. b

MOJ MALI KUTAK SVEMIRA

Bila jednom jedna djevojčica, mala, krhka, tamne kose i velikih plavih očiju koje su posebno sjale kad bi bila tužna, a to nije bilo rijetko jer se često osjećala usamljenom. Živjela je u malom mjestu uz jadransku obalu, mjestu  koje su napustili mnogi mještani jer je gotovo svako ljeto za vrijeme najvećih vrućina buknuo bar jedan požar i ljudima uništavao imovinu i  prekrasna polja zasađena domaćim plodovima. Djevojčica je, unatoč svim nepogodama,  voljela živjeti u svom malom kutku svemira, a i imala je jednog posebnog prijatelja, možda jedinog, ali ga je voljela najviše na svijetu. To je bilo veliko drvo pored njene skromne kućice, s puno grana i uvijek prepuno  lišća. Njemu je odavala svoje tajne, kad je bila tužna plakala je  skrivena među njegovim lišćem, ali s njime se i smijala i zabavljala, kitila se njegovim cvijećem i verala se po njegovim granama.

Jednoga ljetnog dana u susjednom je mjestu  buknuo požar, činilo se veći nego ikad. Sve je gorjelo: kuće, domovi koje su ljudi godinama gradili, parkovi, igrališta, biljke... Sve je nestalo u 20 minuta. Ta jedna mala, obična riječ požar, a tako velika snaga i tuga koju ostavlja iza sebe. Požar se proširio i na mjesto u kojem je živjela djevojčica. Istom snagom počeo je gutati sve pred sobom. Kada je počela gorjeti i kućica u kojoj je živjela djevojčica, počela je plakati i otišla pod svoje drvo, ali vatrogasci su je odvukli jer su znali da će vatra ubrzo i njega zahvatiti. Djevojčica je sjajnim plavim očima gledala prema vatrogascima kao da ih moli da spase njeno stablo koje joj je u tom trenutku bilo važnije čak i od kuće.  Mještani su pokušali pomoći umornim vatrogascima, policiji i ostalim službama za spašavanje,  ali nažalost dosta je toga izgorjelo. Izgorjelo je i djevojčino stablo, a s njime i njeno srce.

Svi su se udružili kako bi pomogli i već nakon tri tjedna sve kuće, parkovi i igrališta su već bili obnovljeni. Obitelji i djeca ponovno su vratili svoje osmijehe na lica.

U mjesto je stigla i djevojčica kako bi posjetila svoju kućicu, ali nešto je nedostajalo. Na mjestu gdje je bilo drvo ostao je samo crni pepeo i ništa više za nju nije bilo isto. U trenutku kad se htjela okrenuti i otići djevojčica je ugledala malu stabljiku koju su mještani posadili. Znala je da će biti teško zamijeniti ono njeno staro drvo, ali shvatila je da u svojoj tuzi nije sama i da su  ljubav, zajedništvo i nada  jači od bilo kakve prirodne katastrofe. 

Eva Iličković, 5.a

Valentina Šuljak, 8. b

MOJ MALI KUTAK SVEMIRA

Bila jednom jedna djevojčica, mala, krhka, tamne kose i velikih plavih očiju koje su posebno sjale kad bi bila tužna, a to nije bilo rijetko jer se često osjećala usamljenom. Živjela je u malom mjestu uz jadransku obalu, mjestu  koje su napustili mnogi mještani jer je gotovo svako ljeto za vrijeme najvećih vrućina buknuo bar jedan požar i ljudima uništavao imovinu i  prekrasna polja zasađena domaćim plodovima. Djevojčica je, unatoč svim nepogodama,  voljela živjeti u svom malom kutku svemira, a i imala je jednog posebnog prijatelja, možda jedinog, ali ga je voljela najviše na svijetu. To je bilo veliko drvo pored njene skromne kućice, s puno grana i uvijek prepuno  lišća. Njemu je odavala svoje tajne, kad je bila tužna plakala je  skrivena među njegovim lišćem, ali s njime se i smijala i zabavljala, kitila se njegovim cvijećem i verala se po njegovim granama.

Jednoga ljetnog dana u susjednom je mjestu  buknuo požar, činilo se veći nego ikad. Sve je gorjelo: kuće, domovi koje su ljudi godinama gradili, parkovi, igrališta, biljke... Sve je nestalo u 20 minuta. Ta jedna mala, obična riječ požar, a tako velika snaga i tuga koju ostavlja iza sebe. Požar se proširio i na mjesto u kojem je živjela djevojčica. Istom snagom počeo je gutati sve pred sobom. Kada je počela gorjeti i kućica u kojoj je živjela djevojčica, počela je plakati i otišla pod svoje drvo, ali vatrogasci su je odvukli jer su znali da će vatra ubrzo i njega zahvatiti. Djevojčica je sjajnim plavim očima gledala prema vatrogascima kao da ih moli da spase njeno stablo koje joj je u tom trenutku bilo važnije čak i od kuće.  Mještani su pokušali pomoći umornim vatrogascima, policiji i ostalim službama za spašavanje,  ali nažalost dosta je toga izgorjelo. Izgorjelo je i djevojčino stablo, a s njime i njeno srce.

Svi su se udružili kako bi pomogli i već nakon tri tjedna sve kuće, parkovi i igrališta su već bili obnovljeni. Obitelji i djeca ponovno su vratili svoje osmijehe na lica.

U mjesto je stigla i djevojčica kako bi posjetila svoju kućicu, ali nešto je nedostajalo. Na mjestu gdje je bilo drvo ostao je samo crni pepeo i ništa više za nju nije bilo isto. U trenutku kad se htjela okrenuti i otići djevojčica je ugledala malu stabljiku koju su mještani posadili. Znala je da će biti teško zamijeniti ono njeno staro drvo, ali shvatila je da u svojoj tuzi nije sama i da su  ljubav, zajedništvo i nada  jači od bilo kakve prirodne katastrofe. 

Eva Iličković, 5.a