Osnovna škola Julija Klovića Zagreb

Jesenski šešir

Bok! Ja sam jedini u svom gradu koji ima dva imena, barem ja tako mislim. Dakle, moje ime je Jesenko i Šeširko. Kada biste spojili ta dva imena dobili biste Jesenšeširko. Tako me zovu moji roditelji. Živim u Jesengradu i volim biti okićen jesenskim plodovima i lišćem. Najviše od svega volim kestene i orahe, naravno zato ih je na meni najviše. Također  volim i  kukuruz, a znamo da se od njega prave fineee kokice. Jesensko voće ne voli svatko, ali je puno vitamina i minerala, zato još jednom razmislite. U mom Jesengradu svi stanovnici trebaju biti ukrašeni jesenskim plodovima. Jesengrad je grad gdje uvijek prebiva jesen. Jedan sam od najtežih šešira i to me sad već pomalo muči, ali što se može, sretan sam što sam tu i što sve mogu podijeliti sa svojim jesenskim prijateljima.

  Maja Kučer, 5.a razred

Šeširko Obodić

Dobar dan! Zovem se Šeširko Obodić. Dobio sam ime po tome što mi je obod mali. Živim u gradu koji se zove Šeširoburg. U našem gradu postoje samo tržnica, nekoliko ulica i glavni trg „Trg šešira“. Danas sam se na tržnici pozdravio s gospođom Džepić. Ona na svom šeširu ima džep i zbog toga je svi jako poštuju. Kod nje sam kupio iglu i konac da si zašijem ogrebotinu na prednjem dijelu. Moram se spremiti za vačerešnji jesenski koncert. Temperama ću se malo urediti da izgledam ljepše. Danas mi je baš dobar dan. Doviđenja!

  Andrej Nikšić, 5.a razred

Jesenski šešir

Jednoga dana krenuo sam iz škole i vidio šešir na drvetu. Na prvi pogled malo ružan, ali vjerovali ili ne zna pričati viceve. Uskoro sam saznao kako je dospio do mene. Nekada je živio u selu u kojem ga je stvorio dječak Pero. Oni su se igrali svaki dan, a dječak ga je svako malo i ukrašavao novim ukrasima. Sve do jednoga dana kada ga je ostavio na prozoru da se osuši. Tada ga je vjetar otpuhao u nečije dvorište. Dvorište je bilo Sarino pa ga je ona pokupila i odnijela u svoju kuću, ukrasila ga je žutim lišćem i ponosno ga nosila. No ni kod Sare nije imao sreće jer ga je jednom prilikom dok se ona vozila biciklom s njim na glavi, vjetar ponovno otpuhao visoko u nebo. Putovao je zrakom dok vjetar nije prestao puhati i konačno  sletio na drvo na kojem sam ga pronašao. Obećao sam mu samo jedno: da ga ja neću nikada ostaviti.

  Učenik 5.b razreda

Jesenski šešir

Taraaa! Taraaa! „Što je?“ upitala sam. „Daj ispričaj klincima kako sam došao ovamo“, odgovorio je. „Ma ne, ti im ispričaj.“ Tako šeširić započne svoju priču. Mene je napravila jedna djevojčica, čini mi se, od kartona. Najednom se zbog nečeg naljutila i bacila me na ulicu kojom je prolazio pas i igrajući se sa mnom cijeloga me izgrizao. No srećom pojavio se netko tko je skupio sve moje komadiće i odnio ih kući. Bila je to Tara. U početku mi se nije svidjela jer je bila neozbiljna i od mojih komadića radila gluposti, ali zahvaljujući vjetru koji joj je mrsio kosu odlučila je od mene napraviti pravi jesenski šešir, a i imala je neku zadaću iz hrvatskoga jezika koja je uključivala izradu šešira. Bilo me je malo strah jer će tamo sigurno biti lijepih šešira, ali sam shvatio da sam ja za nekoga ipak poseban, a to je Tara.

   Tara Pozder, 5.b razred

Jesenski šešir

Bok! Ja sam jedini u svom gradu koji ima dva imena, barem ja tako mislim. Dakle, moje ime je Jesenko i Šeširko. Kada biste spojili ta dva imena dobili biste Jesenšeširko. Tako me zovu moji roditelji. Živim u Jesengradu i volim biti okićen jesenskim plodovima i lišćem. Najviše od svega volim kestene i orahe, naravno zato ih je na meni najviše. Također  volim i  kukuruz, a znamo da se od njega prave fineee kokice. Jesensko voće ne voli svatko, ali je puno vitamina i minerala, zato još jednom razmislite. U mom Jesengradu svi stanovnici trebaju biti ukrašeni jesenskim plodovima. Jesengrad je grad gdje uvijek prebiva jesen. Jedan sam od najtežih šešira i to me sad već pomalo muči, ali što se može, sretan sam što sam tu i što sve mogu podijeliti sa svojim jesenskim prijateljima.

  Maja Kučer, 5.a razred

Šeširko Obodić

Dobar dan! Zovem se Šeširko Obodić. Dobio sam ime po tome što mi je obod mali. Živim u gradu koji se zove Šeširoburg. U našem gradu postoje samo tržnica, nekoliko ulica i glavni trg „Trg šešira“. Danas sam se na tržnici pozdravio s gospođom Džepić. Ona na svom šeširu ima džep i zbog toga je svi jako poštuju. Kod nje sam kupio iglu i konac da si zašijem ogrebotinu na prednjem dijelu. Moram se spremiti za vačerešnji jesenski koncert. Temperama ću se malo urediti da izgledam ljepše. Danas mi je baš dobar dan. Doviđenja!

  Andrej Nikšić, 5.a razred

Jesenski šešir

Jednoga dana krenuo sam iz škole i vidio šešir na drvetu. Na prvi pogled malo ružan, ali vjerovali ili ne zna pričati viceve. Uskoro sam saznao kako je dospio do mene. Nekada je živio u selu u kojem ga je stvorio dječak Pero. Oni su se igrali svaki dan, a dječak ga je svako malo i ukrašavao novim ukrasima. Sve do jednoga dana kada ga je ostavio na prozoru da se osuši. Tada ga je vjetar otpuhao u nečije dvorište. Dvorište je bilo Sarino pa ga je ona pokupila i odnijela u svoju kuću, ukrasila ga je žutim lišćem i ponosno ga nosila. No ni kod Sare nije imao sreće jer ga je jednom prilikom dok se ona vozila biciklom s njim na glavi, vjetar ponovno otpuhao visoko u nebo. Putovao je zrakom dok vjetar nije prestao puhati i konačno  sletio na drvo na kojem sam ga pronašao. Obećao sam mu samo jedno: da ga ja neću nikada ostaviti.

  Učenik 5.b razreda

Jesenski šešir

Taraaa! Taraaa! „Što je?“ upitala sam. „Daj ispričaj klincima kako sam došao ovamo“, odgovorio je. „Ma ne, ti im ispričaj.“ Tako šeširić započne svoju priču. Mene je napravila jedna djevojčica, čini mi se, od kartona. Najednom se zbog nečeg naljutila i bacila me na ulicu kojom je prolazio pas i igrajući se sa mnom cijeloga me izgrizao. No srećom pojavio se netko tko je skupio sve moje komadiće i odnio ih kući. Bila je to Tara. U početku mi se nije svidjela jer je bila neozbiljna i od mojih komadića radila gluposti, ali zahvaljujući vjetru koji joj je mrsio kosu odlučila je od mene napraviti pravi jesenski šešir, a i imala je neku zadaću iz hrvatskoga jezika koja je uključivala izradu šešira. Bilo me je malo strah jer će tamo sigurno biti lijepih šešira, ali sam shvatio da sam ja za nekoga ipak poseban, a to je Tara.

   Tara Pozder, 5.b razred

Jesenski šešir

Bok! Ja sam jedini u svom gradu koji ima dva imena, barem ja tako mislim. Dakle, moje ime je Jesenko i Šeširko. Kada biste spojili ta dva imena dobili biste Jesenšeširko. Tako me zovu moji roditelji. Živim u Jesengradu i volim biti okićen jesenskim plodovima i lišćem. Najviše od svega volim kestene i orahe, naravno zato ih je na meni najviše. Također  volim i  kukuruz, a znamo da se od njega prave fineee kokice. Jesensko voće ne voli svatko, ali je puno vitamina i minerala, zato još jednom razmislite. U mom Jesengradu svi stanovnici trebaju biti ukrašeni jesenskim plodovima. Jesengrad je grad gdje uvijek prebiva jesen. Jedan sam od najtežih šešira i to me sad već pomalo muči, ali što se može, sretan sam što sam tu i što sve mogu podijeliti sa svojim jesenskim prijateljima.

  Maja Kučer, 5.a razred

Šeširko Obodić

Dobar dan! Zovem se Šeširko Obodić. Dobio sam ime po tome što mi je obod mali. Živim u gradu koji se zove Šeširoburg. U našem gradu postoje samo tržnica, nekoliko ulica i glavni trg „Trg šešira“. Danas sam se na tržnici pozdravio s gospođom Džepić. Ona na svom šeširu ima džep i zbog toga je svi jako poštuju. Kod nje sam kupio iglu i konac da si zašijem ogrebotinu na prednjem dijelu. Moram se spremiti za vačerešnji jesenski koncert. Temperama ću se malo urediti da izgledam ljepše. Danas mi je baš dobar dan. Doviđenja!

  Andrej Nikšić, 5.a razred

Jesenski šešir

Jednoga dana krenuo sam iz škole i vidio šešir na drvetu. Na prvi pogled malo ružan, ali vjerovali ili ne zna pričati viceve. Uskoro sam saznao kako je dospio do mene. Nekada je živio u selu u kojem ga je stvorio dječak Pero. Oni su se igrali svaki dan, a dječak ga je svako malo i ukrašavao novim ukrasima. Sve do jednoga dana kada ga je ostavio na prozoru da se osuši. Tada ga je vjetar otpuhao u nečije dvorište. Dvorište je bilo Sarino pa ga je ona pokupila i odnijela u svoju kuću, ukrasila ga je žutim lišćem i ponosno ga nosila. No ni kod Sare nije imao sreće jer ga je jednom prilikom dok se ona vozila biciklom s njim na glavi, vjetar ponovno otpuhao visoko u nebo. Putovao je zrakom dok vjetar nije prestao puhati i konačno  sletio na drvo na kojem sam ga pronašao. Obećao sam mu samo jedno: da ga ja neću nikada ostaviti.

  Učenik 5.b razreda

Jesenski šešir

Taraaa! Taraaa! „Što je?“ upitala sam. „Daj ispričaj klincima kako sam došao ovamo“, odgovorio je. „Ma ne, ti im ispričaj.“ Tako šeširić započne svoju priču. Mene je napravila jedna djevojčica, čini mi se, od kartona. Najednom se zbog nečeg naljutila i bacila me na ulicu kojom je prolazio pas i igrajući se sa mnom cijeloga me izgrizao. No srećom pojavio se netko tko je skupio sve moje komadiće i odnio ih kući. Bila je to Tara. U početku mi se nije svidjela jer je bila neozbiljna i od mojih komadića radila gluposti, ali zahvaljujući vjetru koji joj je mrsio kosu odlučila je od mene napraviti pravi jesenski šešir, a i imala je neku zadaću iz hrvatskoga jezika koja je uključivala izradu šešira. Bilo me je malo strah jer će tamo sigurno biti lijepih šešira, ali sam shvatio da sam ja za nekoga ipak poseban, a to je Tara.

   Tara Pozder, 5.b razred